Slušam prijateljice, kolegice, klijente kako se u ovom izolaciju teško nose s neproduktivnošću i da nemaju ni volje ni motivacije. Govore mi kako su nesretne i osjećaju se krivima jer ništa ne rade, nemaju volje i teško se pokreću.
Nisam stručnjakinja za produktivnost, ali dati ću si za pravo napisati ovaj tekst. Trenutno vodim za mene organizacijski jako velik projekt “Bezbroj razloga za sreću” , radim online s klijentima s kojima radim i inače, svakoga dana vodim grupu Emocionalni detox, dio sam organizacijskog tima jedne građanske inicijative, uređujem portal koji upravo čitaš, vodim platformu tapkanje.eu, doma sam sa dvoje djece (6 g. i 10.g), kuham, pospremam, igram se s njima, čak sam i učenica 4b razreda…
I sada kada sam ovo napisala mnogi će pomisliti PRODUKTIVNOST joj je drugo ime…
ALI NIJE BAŠ TAKO… do prije par dana i ja sam sjedila na kauču i vrtila programe, gledala Netflix i ine servise, veš se gomilao u košarama, prašina po uglovima, a količina neodgovorenih mailova se brojala u stotinama. I tako je to bilo 15 dana.
Zašto se to događa?
Ova situacija u kojoj smo se svi silom prilika našli potpuno nam je nova. Ne znamo što se događa, ne znamo kako se ponašati, nemamo vještine za produktivnost u ovakvim situacijama.
I normalno je da našem mozgu, našem umu i našem energetskom tijelu treba predah kako bi se naučili nositi sa novim stanjima i novim obrascima. Kažu stručnjaci da je za stvaranje novih navika potrebno 15 do 21 dan. Toliko je potrebno mozgu da prihvati nove koncepte funkcioniranja.
Ako inače ne radiš od kuće, tvoj mozak je naučen da si produktivna na radnom mjestu, a dom povezuje s odmorom ili nekim drugim aktivnostima. Također stan u kojem ste svi i svatko ima svoje potrebe nije idealno mjesto za produktivnost.
Mozak je također naučen da djeca nisu stalno kod kuće, da ni partner nije stalno kod kuće. Naučen je da postoji vrijeme i prostor za rad. Naučen je da imaš kolege. Naučen je da se svakoga dana urediš i ideš na posao, samo vikendom si casual.
I kako mozak dobiva slike vlastitoga doma, tebe u trenirci, tebe kako kuhaš neprirodno mu je da si produktivna za rad i to je normalno.
Ovo ti pišem samo zato da ti pomognem da prihvatiš da je to stanje normalno. Nije to ni lijenost, ni neproduktivnost, ni demotivacija. To je samo PROCES PRILAGODBE I UČENJA. Proces usvajanja novih obrazaca gdje mozak nalazi nove strategije.
Kako sam si ja pomogla?
- dozvolila sam si da samo budem i 15 dana sam ostavila sama sebe na miru znajući što se događa, dala sam si vrijeme i razumijevanje. Onda mi je počeo nedostajati posao, postalo mi je dosadno.
- napravila sam plan kako ću svakoga dana raditi dva sata prijepodne, dva sata poslijepodne. I držala sam ga se.
- krenula sa zadacima koji su mi bili najlakši. Odgovaranje na mailove, postanje na društvene mreže, postavljanje blogova. Znala da su to aktivnosti koje ću završiti i zbog kojih ću se osjećati zadovoljno, a to zadovoljstvo će me potaknuti i na neke veće i “teže” aktivnosti.
- umrežila sam se s kolegicama i krenula uz pomoć grupe stvarati nove projekte, jer ipak su nam okolina i ljudi oko nas u ovakvim situacijama vjetar u leđa
I uspjela sam! Ti mali koraci i mali pomaci doveli su do toga da u samo 10 dana od couch potato-a dođem do produktivnog rada od 6 sati dnevno unatoč potresu, coroni, izolaciji, kuhanju, djeci…
A ti smisli svoje male korake i prihvati bez osuđivanja i sebe i cijelu ovu situaciju.