Ima sada godina dana kako sam se s jednog putovanja vratila potpuno drugačija nego što sam otišla. I još uvijek sam ostala takva.
U jednom trenutku spoznala sam kako jedna mala stvar može u potpunosti promijeniti tvoj mentalni sklop, način na koji promatraš svijet i otvoriti ti srce kako ga do tog trenutka ništa nije otvorilo.
Putovala sam na Zanzibar, ta odluka je bila donesena brzo i s nevjerojatnom lakoćom. Kao što se uvijek ispravne odluke i donose. Danas da me netko pita zašto Zanzibar, nemam odgovor, ali vjerojatno je moja intuicija znala.
Treći dan boravka na ovom divnom otoku koji ima nezaboravne plaže, divnu hranu, otvorene i srdačne ljude susrela sam se sa stvarnom surovošću Afrike.
Navečer smo suprug i ja odlučili otići na market, okupljalište lokalnih stanovnika i pokojeg turista. Uz more hrpa štandova sa raznovrsnom hranom i delicijama, uglavnom ono što jedu lokalci.
Uzimamo hranu na štandovima, uglavnom stvari koje nikada nismo ni vidjeli ni probali i sjedamo na kamenu klupu među lokalce. Sve oko nas je nevjerojatno prljavo, ali to je Afrika, to smo i očekivali.
Do nas sjedi žena s petero djece, djevojčice su uređene u divne haljinice s krasnim cipelicama a glavice im krase afro pletenice, dječaci u obučeni u košuljice i odmah je jasno da je to odjeća koju su dobili kroz neku humanitarnu pomoć.
Nakon desetak minuta djeca počinju prilaziti i gledati nas. Najmlađa ima godinu i pol i njihova mama nam govori da prvi puta vidi bijelce. Sjedaju i motaju se oko nas, smiju se i komentiraju. Ja sam plavuša svijetle puti i vjerujem da sam njima u tom trenutku bila poluatrakcija.
U jednom trenutku mama vadi mobitel i pita da li nas smije slikati. Obično smo mi ti koji vadimo mobitele i slikamo tu djecu kao da su igračke za izložbu (pri tome mislim na zapadnjake, ne na sebe osobno). Mi kažemo da smije i pridružuju nam se djeca.
U tom trenutku pitam mamu smijem li djeci kupiti sladoled. Naravno složila se. Odlazim po 6 sladoleda i kupujem i njoj jednoga. Dvoje najmlađe djece ne zna ga otvoriti, logično za dob, ja im ga otvaram i oni uzimaju papir. Prolazi mi misao, papir šuška pa im je zato zanimljivo, ali ne oni stavljaju papir u usta i to jedu ne shvaćajući da se jede sladoled.
U tom trenu kao da mi je netko nožem srce preparao po pola. Ja sam majka dvoje djece i moja djeca su u toj dobi jako dobro znala što je ono što se jede kada se nešto otvori, kao uostalom i sva naša djeca.
Njihova mama gleda sa suzama u očima i kaže: “Ovo dvoje najmlađih nikada nije jelo sladoled”.
A ja sjedim i ne mogu doći k sebi od suza. I iako znam da ima toga i kod nas, da nisu svi blagoslovljeni životom kakav ja imam ovo iskustvo je u meni pokrenulo lavinu zahvalnosti, blagoslivljana, osvještavanja svega što imam i vratilo me kući otvorenijeg srca, manjih potreba, ljubaznijeg pogleda na svijet.
To iskustvo u meni je toliko duboko promijenilo toliko puno toga da mogu reći da sam se vratila kao potpuno druga žena, presložila jako puno toga u svom životu i krenula naprijed s nekim novim mindsetom.