Piše: Lily
Probudila sam se u čudnom stanju. Cijelu noć sam imala vrlo živopisne, neobične, šarene snove. Pravo ono nadrealno, kao od Dalija. Sanjala sam da je Whatsapp spojen sa našim snovima, a da se naše misli pokazuju na ekranima i da to služi za kontrolu. Bježim od tih misaonih ćudorednika po mračnim tunelima.
Potom sam sanjala da letim u avionu, ali bez tijela aviona. Jednostavno svojim tijelom moram izvesti salijetanje. Uranjam u grimiznu vodu.
Krivo sam sletila. Ljuta sam na ostale sudionike što mi nisu objasnili da je to takav avion, jer sam ja bila fokusirana na činjenicu da letimo preko Venecije i Istanbula i govorim sestri na telefon da je poprilično prohladno u Veneciji.
Na plaži na koju sam sletila poželim kupiti sladoled, no drski crnomanjasti prodavači mi ga ne žele prodati ukoliko ne kupim 5 kuglica. Govorim im da si gurnu tih 5 kuglica u dupe. Svađam se. Inatim se. Ljuta sam.
Nakon toga sanjam da me jedan poznanik želi poljubiti. Ja se ne dam. Okrećem mu dupe i dajem mu tijelom dozvolu samo za šmajhlanje.
Prva misao kad sam otvorila oči mi je bila da danas neću dopustiti da me itko izbaci iz takta. Želim svoj mir. Iz tog mira nastaje moj rad i kreacija. Isključila sam mobitel. Popila kavu s jednakim stanjem blaženog mutavluka. Jebe mi se.
Onda sam odmeditirala i baš je bila jaka meditacija. Plakala sam.
Jedna od onih mojih jakih senzacija. Osjećam da sam ljubav, da sjajim kao kugla sa svojeg balkona i širim se do svih ljudi koji su mi važni i onih koji su nevažni. Na cijeli planet. Moje svijetlo je veliko kao Zemlja. Volim Boga tada. Volim život. Volim sebe. Smijem se sama sebi. Vidim se kako se grlim i milujem po obrazima. Kao djevojčicu. Jako sam si draga. Osjećam sebe u budućnosti. Znam tko sam i kuda idem i što želim. Sve mi je jasno. Osjećam da imam blaženi osmijeh na licu, vidim se iznad tijela. Gledam se iz Duše.
I tako. Otvorim oči potpuno iscrpljena od te senzacije i krenem se tuširati jer me sat vremena nepomičnog sjedenja na stolcu, iako sam bila u moru i u planinama, iako sam bila kugla svjetlosti i iznova spoznala da sam Bog koji spoznaje sebe, ipak zafriškalo po nogama. Nadahnuta i ispunjena krenem pozitivno u dan, svjesna onoga što ja radim. Ja pišem.
Kreni raditi. Uključi mobitel. Dobro sam. Imam svoju moć i nitko mi je ne može oduzeti. Uključujem mobitel i vidim propušten poziv. Opa! Nepoznati broj. Možda je to neko malo čudo koje mi donosi novu priliku. Neka osoba, neka mogućnost, nešto neočekivano.
Alo! Ovdje Novak. Koja ste vi Lily? Ja imam Vaš broj ali ne znam od kuda. Ja sam Vam jedan stariji, plavi proćelavi muškarac s naočalama. Kad bi vam rekao da možete zaraditi više, koliko bi vam interesantno bilo čuti više?
I krene on u nedogled. Jasno je da me pokušava uvući u prodaju nečega poput Herbalifea. Nemoj mene zajebavat.
Vi mi prodajete da dođem raditi za vas i prodavati vaše proizvode? pitam ga.
Jedva sam ga se riješila i morala sam povisiti glas da ga uspijem prekinuti. To je kao onaj sa sladoledom iz snova. Na kraju se naljutio. Ja sam mu zaželila svako dobro.
Nakon toga me počela boliti glava. Shvatila sam da sam zapravo gladna jer već danima ne jedem ništa kuhano i da zapostavljam svoje tijelo.
U redu. Pojest ću ta dva komada jučerašnje pizze. Evo, sad sam spremna za rad.
Objavila sam dva posta o značenju i važnosti pranayame. Ljudi, dah je bitan. Moja misija je da ukažem ljudima koliko je naš mozak moćan i kako spojem uma, tijela i duha možemo postići sve. Koristite moć uma. Koristite dah.
Nakon toga, opet uzimam mobitel i krenem skrolati. Ne znam zašto. Tražim nešto što će me obradovati.
Nitko te sad neće kontaktirati. Ljudi rade i imaju svoje živote. Kog boli briga što tebe boli glava i u 11 sati želiš nazad u krevet.
Lily, piši.
Moram se izraziti. Moram reći što mi je u glavi, što mi je u srcu, moram izbaciti te nekorisne misli koje se samo gomilaju u zapetljano klupko bez početka i kraja i samo raste dok ne postane ogromno da ga moram preskakati. Stoji i skuplja prašinu.
Dah. Aha, trebam disati. PA meditirala sam sat vremena!
NE mogu više bježati u maštu. Biti gore. Moram biti dole i djelovati. Kako je moguće da mogu tako lako ispasti iz stanja ljubavi i zahvalnosti čim se vratim i otvorim oči?
Voljela bih da imam nekoga tko me malo natjera na akciju. Iako sam s druge strane i super sretna što me nitko ne maltretira.
Jedino što me maltretira je moj glas iznutra. Moje staro ja koje se boji, odugovlači, lijeno je, kuka i stvara probleme gdje ih nema. Kao ona malena djevojčica koja je bila sama kod kuće i zabavljala se izmišljajući priče da dobije pažnju.
Možda bi se mogla opet istuširati….
Zafriškalo me po nogama.