Osvajamo li mi vrhove ili vrhovi osvajaju nas?

Definitivno ovo drugo.

Uspon na Triglav za mene je bila samo jedna ideja posađena duboko u meni, možda samo nekoliko puta izgovorena na glas. Ali postojao je uvijek onaj glas koji je bio glasniji „To je teško, nisi spremna za to. To je opasna planina.“

Ove godine imala sam planove, ali Triglav nije bio među njima. Međutim gotovo svi planovi su propali, što zbog lošeg vremena gotovo cijelo proljeće, što zbog nedostatka ekipe koja dijeli moje ideje.

Triglav je došao neočekivano, neplanski, spontano. Kako smo prijateljica i ja odlučile na Durmitor u kolovozu, za Durmitor se treba i malo bolje pripremiti. Plan za pripremu je bio napravljen, ali u jednom dopisivanju prijateljica je vidjela da se ide na Triglav i da su slobodna dva mjesta. Bez previše razmišljanja, odluka je došla u par sekundi, prijavi nas. Nažalost prijateljica zbog poslovnih razloga na kraju nije otišla.

Do polaska je bilo oko 3 tjedna i na prvu se sve činilo ok. Onda su počeli komentari sa strane (uglavnom onih koji ne planinare). Komentari nisu bili podržavajući, više su išli u smjeru nemoj ići.

Naravno, sve to budi sumnje, preispituješ svoje granice, tražiš informacije, razgovaraš s ljudima koji su bili. Ti naravno ne govore ne možeš, opasno je i teško. Oni ističu samo predivne doživljaje koje nose u sebi.

I tu je ta razlika, uvijek slušaj one koji su put kojim ti trebaš proći već prošli. Oni UVIJEK znaju bolje. Bilo da se radi o planini, poslu, životu…

Dan polaska se bližio, ja sam o Triglavu pročitala sve što sam mogla, izvidjela u vodiču rutu opisanu u planu izleta i kad Slovenci napišu ZELO ZAHTEVNA POT, onda jbg, takva i je. Jer Slovenci su ipak planinarska kategorija za sebe.

Dan polaska očekujem u nekom emocionalnom stanju između uzbuđenja i zabrinutosti, pomalo čak i panike. Ne brine me toliko uspon na sam Triglav, jer stijena je, osigurana sam i nekako mi je stijena lakša no što mi je hodanje uzbrdo. Stijena mi je čak i jako zabavna i drajva me onako baš, baš. Ali kad se sjetim da treba potegnuti 1200 nv s punim ruksakom hodajući, to mi se ne sviđa nikako. Moj optimum je u danu oko 800 nv da sam ok, ovo je ipak više.

Hrabro dolazim tu srijedu, 19.8.2023 u 8 ujutro na našu točku polaska iz Zagreba. Ne znam što da očekujem ali potiho u sebi molim da ekipa koja ide nije nabrijana i jako brza nego da smo si tu negdje. Moje molitve su uslišane.

Vozimo se oko 3 sata do naše polazišne točke u Pokljuki – Rudno polje (1340 m) kombi, nas 7. Izlazimo, oblačimo gojze, ruksake na leđa i pokret. Put nas vodi 10-tam min po makadamu i onda  kroz lijepu šumu prema Studorskom prevalu (1892 M), ni prestrmo, niti preravno. Onako taman da osjetiš da si u Alpama. Slovenski vodiči ovaj put navode kao najlakši put prema Triglavu.  Osjeti se da je nedavno padala kiša, vlaga u zraku je velika, sunce piči kroz krošnje. Vrijeme po kojem je meni najgore hodati. Hodam u svom ritmu, sa svojim mislima u glavi. Uz dobru ekipu i sjajnog vodiča Nedjeljka sve ide prema planu. Stajemo na kratkoj pauzi kod Jezerca (nisam sigurna da je ovo točno), uživamo na klupicama, promatramo planine i razgovaramo o prognozi. Norvežani prognoziraju kišu oko 14:00, ali nadamo se da će nas zaobići.  Kreće uspon na Studorski, prva jača strmina i sipar. Sve u svemu od Rudnog polja na Studorskom smo za oko 2 sata, kako i kažu Slovenci. Gore smo u 13:45 i počinje kiša. Norvežani, kao i gotovo uvijek,  točni. Pada tek toliko da pada, ali kreće i grmjeti i padati sve jače. Iako jako volim hodati po kiši, i ponekad namjerno odem u planine po kiši, čuti tu grmljavinu nije bilo nimalo ugodno. Dobro nas pere idućih 45 min, ali na sreću ne grmi jako. Mokri smo do gaća, u gojzama mi poplava. Imam osjećaj da po toj stazi ne hodamo nego letimo. Sreća pa nas je kiša uhvatila upravo tamo gdje treba, na dijelu koji je gotovo pa ravan. U glavi mi se vrti samo kako nisam ipak strpala u ruksak i druge gojzerice i kako ću cijeli sutrašnji dan u mokrima. Hodala sam jednom tri dana u mokrim gojzericama i fakat mi se to ne da. Kiša staje i pojavljuje se sunce, i vjetar. Tooo, biti ćemo brzo suhi. Cijelo vrijeme nas prati divan krajolik, predivne alpske livade i raslinje. Ubrzo dolazimo do zavoja (??Kod one mljekare, ne znam kako se zove) i nakon njega se događa nešto što oduzima dah. VELIČANSTVENI TRIGLAV!!  I Planika na kojoj spavamo.

Nakon kiše prizor je čist kao suza. I meni od te divote kreće suza. To su ti trenutci i prizori koje pamtiš cijeli život. I sada se ježim dok pišem. Iste sekunde zaboravljam i da sam mokra i da mi je hladno i da mi noge plivaju. Onaj netko tko od gore vidi sve zaista zna kada treba pokazati svoje najbolje lice. Još nekih 20-tak minuta i stižemo na Vodnikov dom (1817 m). Tamo se presvlačimo, sušimo i uživamo na suncu. Pijem si kavicu i baš me briga. Pauza je malo duža, jer do Planike imamo još SAMO 2 sata. Gotovo suhi oko 16:30 krećemo prema Planiki, put je strm, djelomično sipar, cika-caka gore. Malo čak i dosadno jer nikada doći a čini se tako blizu. Više mi nije ni do pogleda, samo mi je da sjednem i da sutra ujutro bude dobro vrijeme. U domu smo oko 19, ne izgleda obećavajuće jer opet počinje kiša i jaka grmljavina. Bilo bi mi zbilja žao da sutra ne možemo doći na vrh kada smo tako blizu. Ali prepuštam se, govorim si da je sve baš onako kako treba biti.  Ispijam si zasluženo THE PIVO, pojedem povrtnu juhicu i već sam oko 21 u spavaoni. Spavamo u depadansi, grupno ležišće s 20 kreveta, vani luduje vjetar, pada kiša.

Spavala nisam gotovo ništa, svakih sat vremena sam gledala na sat, uzbuđenje ili što, nemam pojma. U 4:44 palim mobitel i polako se razbuđujem. Pao je dogovor da krenemo prema vrhu čim ranije zbog gužve i mogućnosti kiše, ne bi bilo baš veselo da nas uhvati na usponu ili silasku sa stijena. U 5:20 svi smo već na nogama, higijena, kava, hrana i u 6:20 krećemo. Od Planike krećemo prema Triglavskoj škrbini (2655 m) preko teškog sipara i zaostalog snijega, naporno već od početka, ne zbog težine nego zbog terena. Gore smo za nekih sat vremena. Radimo pauzu za nešto prigristi i krećemo dalje prema vrhu. Vrijeme je super, sunčano, lagano pirka vjetrić. Ne mogu ocijeniti kolika je bila temperatura jer je konstantan uspon. Ovdje sada kreće prava zabava. Penjanje po stijeni, dio uz osiguravanje na sajli, dio po klinovima, dio četveronoške. Teren u kakvom ja baš uživam, vjerojatno zato toliko volim Velebit. Tu gubim svaki pojam o vremenu i želim da uspon traje što duže da se naguštam. Sve što mi je u umu je samo kamo s nogom, kamo s rukom. Težinu ruksaka uopće ne osjetim, ni težinu terena. Potpuni život u trenutku.  U jednom trenu netko je rekao „Vidim stup“ i to je bilo to. Tu sam. Osjećaj – NEMA GA! Potpuna praznina. To su oni trenutci kada nisi svjestan što se dogodilo, treba vremena da probaviš. Ali zato sada sam PUNA. Gore smo došli u 8:40, nije bilo gužve. Ali bio je i četvrtak. Čak nije bila ni gužva s Malog na Veliki Triglav.  Fotkanje, odmor, pogled na Kredaricu i okolne Alpe i vraćanje dolje. Istim putem na Triglavsku škrbinu. I u ovom slučaju se pokazalo da je gore ići dolje nego gore (koji jezični konstrukt 😊). Opreznim korakom se vraćamo i sa Škrbine krećemo na Koču na Doliču da ipak malo zaokružimo turu i vidimo čim više toga. Spuštanje na tom dijelu ima jednu malo izloženiju dionicu, ali ništa strašno. Naravno kačimo se na sajlu, nije zafrkancija, ali je adrenalin. Kada smo se spustili sa stijena odlučujemo da je potpuno u redu da sada ako treba pada kiša. Laganih sat hoda i evo nas na Koči na Doliču, kava, klopica i dobar odmor. Saznajemo da su dvojica jučer na večer nastradala na onom dijelu s početka današnjeg dana, sipar i zaostali snijeg jer ih je uhvatila kiša na vrhu pa umjesto da se vrate na Dolič gdje su noćili odlučili su da im je Planika bliže za zaklon, ali nisu računali na teren koji je opasniji i teži pa je domar tražio nekoga tko bi njihove stvari koje su ostavili u domu odnio do Bohinjske Bistrice.  I tu je opasnost Triglava, kao uglavnom i svake planine. Vrijeme u planinama je nepredvidivo, brzo se promijeni i ono što je u dobrim uvjetima sigurno u lošim vremenskim uvjetima postaje iznimna opasnost, čak i za one najiskusnije. Krećemo  prema Vodnikovom domu od kuda istim putem kojim smo jučer došli idemo do našeg prijevoza.  Do Vodnikovog nam treba oko 2 sata hoda i iako smo umorni radosna sam što je Nedjeljko odabrao ovaj put jer je priroda čarobna, prave alpske livade, mukanje krava u pozadini, mirisi bilja i borova i baš krijepi dušu. Ali iako je predivno tu počinjem osjećati umor, ali onaj pravi umor. Na pola puta počinju me jako boljeti stopala i idem puževim korakom. Stižem zadnja, ali stižem. Mijenjam čarape, masiram stopala, hodam malo bosa. Dolaskom na Vodnikov dom kreće borba, tijelo je umorno, danas smo u turi više od 7,5 sati i to teškog terena i od Vodnikovog do auta imamo još 3 sata hoda i jedan malo žešći uspon na Studorski preval kako bi potom krenuli strmo dolje. Odmaramo dobar sat, pijem kavu i isotonik. Sada sam u onoj fazi da ne mogu ni jesti, srećom imam proteinske pločice. Krećemo i odmorna sam, čudim se sama sebi. Dio do ispod samog Studorskog gdje nas je jučer prala kiša i nismo ništa vidjeli časti divnim pogledima i livadama i pravi je užitak. Cijelo vrijeme hodam u svom ritmu i imam vremena uživati jer je Nedjeljko potpuno prilagođen ritmu grupe i osjećam se super. Međutim, uspon na Studarski me nakon cijelog dana ubio, došla sam gore i noge kao da su od kamena. Spuštam se strmim siparom dolje i ne osjećam noge. Hodam na štapovima 😊 Ali hodam. Nakon kraće pauze na istom mjestu kao i jučer krećemo istom onom šumom prema autu. Imam osjećaj da joj nikada kraja. A noge toliko teške… Glava ide, ali one se nekako slabo miču. Sjetila sam se da imam Brufen i popila ga. Spasio me. Stigla sam do kombija, opet zadnja 😊

Tu tek počinje sjedati koji uspjeh je iza mene, koliko sam svojih granica probila, koliko sam se ohrabrila, koliko sam ponovo kao i uvijek u planini naučila o sebi, o strahu, o ponosu, o nesigurnostima, o svemu onome što trebamo učiti čitav život da bismo rasli. I odlučujem, MR.TRIGLAV vidimo se dogodine. Imam ja još granica za pomaknuti.

Malo o cijenama:

Domovi imaju i više nego korektne cijene. Važno je znati da se sve što oni nude doprema helikopterom.  Šalica turske kave 3 eura, pivo/radler/isosport u limenci 5,5 eura, cedevita 4 eura, voda 1,5 litra 6 eura, voda 0,5 l 3 eura, povrtna juha (obrok) 8 eura, grah s kobasicom 11 eura, Pringles veliki 3,5 eura, čokolada Milka 3 eura. Ako ove cijene usporedimo s nekim planinarskim domovima u HR (konkretno Kalnik) do kojih se može autom ispada da su cijene i više nego povoljne.

Spavanje u Planiki s posteljinom ako imate planinarsku iskaznicu 21 euro, ako nemate 35 eura.

Voda i higijena:

Ispred Vodnikovog doma nalazi se pitka voda gdje možete napuniti boce. Na Planiki i ostalim domovima nema vode, ali je možete kupiti. WC na Planiki je kemijski, za silu se može. Dom je uredan, posteljina čista, usluga odlična.

Po domovima koje smo posjetili usput rade uglavnom mladi, izrazito ljubazni pretpostavljam studenti.